Čudak. Nije bio prihvaćen od svojih vršnjaka. Pokušavao im se približiti. Uzalud. Njegove igre bile su im strane. On se, pak, nije snalazio u trčanju za krpenom loptom. Isuviše trapav, bio je smetalo na terenu. Brzo bi mu našli zamjenu. Pokunjen, odlazio bi na magareću klupu.
U trenucima odbačenosti vraćao se eksperimentu. Mrvio je lješnike u smjesu koja je trebalo roditi novo jutro. Vjerovao je u magiju, da čarobna tečnost može ubrzati svitanje. Donijeti zoru umivenu mirom. Niko ne pokaza razumijevanje za njegovim eksperimentom. Uljez u zajednici. Gledali su ga sa prezirom. Pokušaše ga otrijezniti. Zadojiti svejednoćom. Nisu uspjeli.
Onda stadoše smišljati strategiju. Kazniše ga ćutanjem. Odbaciše ga kao izanđalu stvar. Nisu vjerovali u osvit zore koju će omamiti miris karamele sa lješnikom.
Godine su halapljivo jele jedna drugu. Jaz između Čudaka i ljudi nije jenjavao. Za njih je on bio samo jedna obična bena. Čovjek koji pokušava lješnicima prizvati bolje sjutra.
Ipak, to ga ne pokoleba da pohrli u zagrljaj svom snu. Poljubi ga u čelo. Šapne na uvo sve prećutano. Izvrišti svaki potisnuti jecaj. Jedini način da spase sebe od svejednoće vidje u bjekstvu od maloumnih.
Odmetnu se. Dom nađe na grebenu sa koga se pružao pogled na nekadašnje more.
Najednom osjeti olakšanje. Udahnu vazduh svom snagom. Pluća zapjevaše pod naletom kiseonika. Mozak se uskomeša. Ruke postaše kao dvije buktinje. Osjeti kako ga sreća zagolica po stomaku.
Odbačenost prihvati kao nagradu. Nije osjećao bijes. Kako bi, kada ga častiše pogledom u kome se lomio beskraj. Oprostio im je. Konačno san o novom danu bio je na dohvat ruke.
Brzo se dade na posao. Mrvio je lješnik i miješao ga sa mliječnim maslom. Šaputao je nešto u bradu. Pri svakoj izgovorenoj riječi smjesa bi bivala gušća. Izli je u kalupe. Poslije nekoliko trenutaka masa se stvrdnu. Vadio je komadić po komadić i motao ga u crveni papir. Sa nestrpljenjem dočeka svitanje.
Zbilja, desi se čudo. Rodi se novo jutro... Baš onakvo kavo je sanjao. Mirišljavo kao novorođenče.
Želio je podijeliti sreću sa onima koji sumnjaše u njeno postojanje. Pohrli ka ljudima sa karamelama.
Prilazili su mu sa osmjehom. Pogledi im bjehu blagi, lica ozarena. Prognani posta najdraži... voljeni.
Divljenje koje izazva kod ljudi ne dade mu krila. Ne pokleknu pred najezdom” dobrote”. Iako mu ponudiše dom, zahvali im se i ode. Nije sumnjao u iskrenost namjere, ali u širinu njihovog uma i te kako. Pohrli ka grebenu da zaroni u dubine beskraja... tamo gdje je nekada bilo more.
Kada su ljudi tužni i kada im neko fali preporučuje se karamela sa lješnikom. Prijeki lijek za samoću. Probajte, nećete još dugo biti sami... tako magija tvrdi.
