Darko Obradović, programski direktor Centra za stratešku analizu, objavio je novi autorski tekst koji prenosimo u celosti.
Hapšenje Nikolasa Madura više nije izuzetak već obrazac sa kojim se suočavaju saveznici Rusije širom sveta. Ruski manir da tiho izdaju, a uz bučna besmislena saopštenja brane saveznike niz poprima obrise tragikomedije. Treba početi od Gadafija koji je bio deo ruske slagalice za destabilizaciju severne Afrike, Janukoviča u Ukrajini, Bašara Asada u Siriji, sve do Nikolasa Madura u Venecueli u kontinuitetu dužem od jedne decenije ruska globalna projekcija moći strmoglavo opada. Pad Nagorno Karabaha u Azerbejdžanu je mnogo više od operacije čišćenja već je reč o dubokoj izdaji koja se odigrala na očigled ruskih mirotvoraca sa mandatom zaštite jermenskih civila.
Ruska agresija na Ukrajinu traje više 1418 dana. Sa istorijskog poređenja veoma važan broj zato što je toliko trajao sovjetsko-nemački rat od 1941. godine do operacije Bagration pa sve do pada Berlina. Za 1418 dana Crvena Armija je razbila opsadu Lenjingrada, pored toga u tih 1418 dana odigrale su se monumentalne bitke za Moskvu, Kijev, Harkiv, Sevastopolj, Staljingrad i Kursk. Putinova Rusija za ovih 1418 dana kontroliše manje ukrajinske teritorije nego što je kontrolisala 2022.godine. Dok Putin i njegova propaganda iznose teze o ruskoj globalnoj dominicaiji stvari po Rusiju izgledaju veoma sumorno. Od 2022.godine nije zauzet ni jedan od 23 ukrajinska glavna oblasna grada. Osvajanje Pokrovska je više delovalo kao udaranje glavom o zid. Ne treba zaboraviti da je Pokrovsk svega 45km od prvobitne linije fronta iz 2022.godine. Teza o ruskoj strategiji iscrpljivanja više nema uporište u realnosti. Da li Rusija koristi svoje saveznike i tradicionalne anti-američke regione za svoju strategiju iscrpljivanja Zapada? Realnost je da Rusija četiri godine kao druga armija sveta nije u stanju da porazi Ukrajinu na sopstvenom pragu. Rusija je posledično u velikim nevoljama koje se odražavaju na njene štićenike poput Asada i Madura. Gubitak uticaja na Kavkazu je evidentan, Sirija i Venecuela dva ishoda po istim principima, preostale tačke ruskog uticaja lagano postaju kineski ekonomski vazali ili američki štićenici.
Foto: Tanjug AP/Cristian Hernandez, Tanjug AP/MAtias Delacroix, Tanjug AP/Thanassis Stavrakis, Pixabay.com
Maduro je veoma interesentan slučaj ruskog štićenika po više osnova. Prvo, ruske ekonomske intervencije u Venecuelu nisu dovele do porasta standarda građana. Investicije i operacije u naftnom sektoru Venecuele bile su toliko „uspešne“ da je država sa najvećim rezervama zauzela mesto između 20. do 22. po proizvodnji nafte. Drugo, Rusija nije bila u stanju da Maduru pruži pravovremene i tačne obaveštajne podatke kako bi ga upozorila na predstojeće operacije SAD. Ovaj faktor se zaboravlja ali je ključan za procenu pouzdanosti i sposobnosti ruskih obaveštajnih službi za rad u konfrontaciji sa vodećim svetskim rivalima. Treba napomenuti da je ruska služba raspolagala totalno pogrešnim podacima po pitanju morala ukrajinskih vojnika i civila, ali je zato znala za postojanje komaraca koji napadaju samo Ruse. Pored toga, raketni sistemi S-300 i Buk-M2 koje je Moskva isporučila Karakasu nisu bili propisno održavani niti uvezani u integrisani sistem protivvazdušne odbrane što je podrška koja bi se prirodno očekivala od ruske vojske kada je reč o strateškom partneru i kupcu ruske vojne opreme. Venecuela je bila vlasnik najsavremenijih kineskih rada ali očigledno je jako teško povezati u funkcionalnu celinu ruske i kineske sisteme kako bi delovali kao jedan. Zaključak je da ruska i kineska vojna oprema deluje impozantno samo u brošurama dok njeno stavljanje u funkciju i efikasnost ostaje veoma upitno. Poređenja radi američka CIA je svom savezniku Ukrajini obezbedila upotrebljive obaveštajne podatke po pitanju ruskih rafinerija kako bi se uništavali ranjivi delovi koje je teško zameniti i ponovo staviti u funkciju. Neuspeh da se zarobi ili likvidira Zelenski tokom prve noći invazije svakako leži u pravovremenim obaveštajnim informacijama koje su bez svake sumnje isporučili amerikanci. Venecuelanski zvaničnici nazvali su Rusiju „papirnim tigrom“. Ovo se dogodilo nakon što je Moskva efikasno odbila da zaštiti Madura od SAD, izveštava Blumberg. Ovo ne implicira dogovor Tramp-Putin već odsustvo ruske pomoći kada je Maduro vapio za njom, a to je bilo još u avgustu 2025.
Da li Rusija može biti pouzdan zaštitnik više nije pitanje već negativna konstatacija. Prema poslednjim podacima ruski prihodi od nafte i gasa pali su za četvrtinu što je najniže od 2020.godine. EU je od 2021. srezala uvoz ruskih naftnih derivata za neverovatnih 95%. Plan je da se do 2027. potpuno "otkače" od Moskve. Čitava Putinova geopolitička strategija u poslednjih deset godina svela se na jednu rečenicu: „Zavisite od mojih energenata, pa ćete morati da žmurite na moje ratove.“ Taj ucenjivački potencijal je upravo — ispario. Rusija je krenula u invaziju na Ukrajinu kladeći se da će se Evropa radije pokoriti nego dozvoliti da joj se građani smrzavaju. Međutim, Evropa je uradila ono što niko nije očekivao, provela je dve godine grozničavo gradeći LNG terminale, tražeći nove dobavljače i svesno prihvatajući ogromne troškove tranzicije. Danas su ruska nafta i gas za Evropu praktično bezvredni. Kako Putin sada pliva? Tako što naftu prodaje Indiji i Kini uz ogromne popuste. A onda te iste zemlje tu naftu prerađuju i prodaju gotove derivate nazad toj istoj Evropi — ali po tržišnim cenama. Rezultat? Rusija je postala samo "sirovinska baza" koju svi cede, dok Kina i Indija kupe sav maržu. To je razlog zašto ruska ekonomija puca po šavovima, baš kao i iranska. Obe zemlje su napravile istu katastrofalnu grešku jer su sve karte bacile na izvoz energenata, verujući da će im to biti večni adut za ucenu.
Dugoročno Rusija nije u stanju da bude pouzdan partner u oblastima poput snabdevanja gasom, bezbednosnim garancijama, nuklearnoj energiji ili pružanju međunarodne podrške.