Reagovanje bivšeg predsednika UO RTS-a Branislava Klanščeka, koj objavio NIN, prenosimo u celosti:
Kao da su jedva dočekali. Raznorazna udruženja, eksperti, medijski stručnjaci i samozvani poznavaoci javnog servisa utrkuju se ovih dana da objasne šta treba uraditi sa RTS-om. Jedni bi ga ugasili i osnovali novi, drugi bi ga temeljno rekonstruisali, treći bi sproveli dubinske reforme, a gotovo svi bi menjali rukovodstvo, urednike i ko zna koga još. Svako ima svoju dijagnozu i recept za izlečenje. Još samo da se dogovore ko će biti glavni lekar.
Jedan od tih eksperata je i Rade Veljanovski, koji je za prethodni broj NIN-a tvrdio da sam izjavio da se UO RTS-a sastajao dva puta godišnje. Niti sam to izjavio, niti je to istina, niti je to moguće. Toliko o ekspertima koji su sada najglasniji.
Govorim kao bivši predsednik Upravnog odbora RTS-a, a ne kao neko ko je probleme te kuće upoznao iz novinskih tekstova. Za vreme svog mandata podneo sam više krivičnih prijava protiv najviših rukovodilaca RTS-a: generalnog direktora, direktora finansija, direktora marketinga i glavnih i odgovornih urednika. Zanimljivo je da se ti ljudi ne nalaze na spisku od 50 imena za čije se dosijee danas traži dostavljanje.
Ne sporim da RTS ima probleme. Naprotiv. Ali je važno govoriti o njihovim stvarnim uzrocima, a ne nuditi nove rekonstrukcije, kadrovske čistke i velike planove kao univerzalni lek za sve.
Uzrok haosa u kojem se RTS trenutno nalazi jeste nepostojanje nijednog od tri organa upravljanja. RTS danas nema ni generalnog direktora, ni Upravni odbor ni Programski savet. Ali to nije posledica neznanja ili nedelovanja zaposlenih u RTS-u. To je direktna posledica nečinjenja upravo onih koji danas najglasnije govore o njegovoj rekonstrukciji, reformama i budućnosti. Kako je moguće da oni koji nisu bili u stanju da obezbede funkcionisanje osnovnih organa javnog servisa sada nastupaju kao njegovi spasioci i nude planove za njegovo preuređenje? Možda bi prvo trebalo da odgovore na pitanje zašto su dozvolili da RTS uopšte dođe u ovakvu situaciju.
Uostalom, RTS je sve ovo već prošao. Preživeo je 5. oktobar, krizne štabove, različite komisije, eksperte, i bezbrojne pokušaje da se iznova uređuje i prevaspitava. Menjali su se ljudi, strukture i politički pokrovitelji, ali je ostajala ista ambicija da se javni servis prilagodi onima koji u tom trenutku veruju da znaju šta je najbolje za njega.
Uveren sam da je u RTS-u mnogo više profesionalaca nego onih koji su svojim radom i ponašanjem doprineli njegovim problemima. Zašto bismo onda hiljade ljudi ponovo podvrgavali nekakvom kolektivnom prevaspitavanju? Zašto bi svaki novi talas političkih ili društvenih promena morao da znači i novu kadrovsku revoluciju na RTS-u?
Najveći problem RTS-a upravo je u tome što ga svi žele za sebe. Decenijama je bio izložen raznim pritiscima, a sada postoji opasnost da se ti pritisci samo zamene nekim drugim. Izgleda da je svako spreman da se bori za nezavisnost javnog servisa, pod uslovom da se on uređuje po njegovoj meri. Zato nam ne treba novi RTS, niti novi spasioci. Potrebno je da institucije sistema rade svoj posao, da se uspostave organi upravljanja i da svako odgovara za ono što je uradio ili nije uradio. Nije rešenje da se javni servis ponovo stavlja pod tutorstvo onih koji bi da ga uređuju po sopstvenoj meri.
Ako je svim spasiocima RTS-a zaista stalo do istog, neka prestanu da ga koriste kao poligon za svoje ambicije i neka mu omoguće da funkcioniše u skladu sa zakonom i svojom javnom ulogom.
Ostavite RTS na miru!
Autor: S.M.