AKTUELNO

Jelena Milić objavila je novi autorski tekst koji prenosimo u celosti:

U prošlom tekstu pisala samo  UN normi Odgovornost da se zaštiti (RtoP) i  konsekvencama koje su zbivanja na Balkanu devedesetih imale na njeno usavajanje. Danas ću  nas podsetiti na značaj Izmena i dopuna Ženevskih konvencija, koje je SFRJ usvojila, a koje se odnose na humanitarno pravo i običaje rata u internim oružanim sukobima. 

Ženevske konvencije su četiri međunarodna ugovora potpisana u Ženevi 12. avgusta 1949. godine koja propisuju pravila o zaštiti žrtava rata. Za razmatranje prirode sukoba na Kosovu i reakcije zapadne međunarodne zajednice vrlo je bitno znati suštinu  Dopunskih protokola uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih (BOLD- NEMEĐUNARODNIH) oružanih sukoba (Protokol II); 2005. godine donesen je i Treći Dopunski Protokol uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine o usvajanju dopunskog znaka razlikovanja (Protokol III).  

Sve njih su svi pripadnici srpskih snaga bezbednosti morale znati kada su delovale na Kosovu. Morali su ih znati i svi u OVK kad smo kod toga. Otud je sad, tek 22 godine posle kraja sukoba na Kosovu, Hag ponovo egzotična destinacija. Ovog puta za Kosovare. Za Kurtija formalno u mnogo lakšim okolnostima zbog protoka vremena nego što je to bilo Đinđiću, Koštunici, Tadiću pa i Vučiću. Lepo je pričati o ekonomiji, borbi protiv korupcije, sve je to želeo i Đinđić, ali onda dođe šumar i nas i Nemce otera u tri lepe pičke materine. 

Morao ih je znati i Goran Radosavljević Guri dok je komandovao Račkom i kad je bio u lancu komandovanja kad su se kidnapovala pa ubila braća Bitići. Spominjem Radosavljevića, jer sam, kakve sam sreće, nedavni Osmi mart provela gledajući Ćirilicu u kojoj je on bio ubedljivo najpametniji i najodmereniji učesnik, među njih 5 muškaraca. Znati i biti dužan znati upravo je isto. I nećete verovati, naše pravosuđe itekako poznaje pojam komandne odgovornosti samo ga ne koristi u procesuiranju optuženih za zločine na Kosovu. 

Spominjem Radosavljevića jer je u Ćirilici pričao i o tome kao se na početku Đinđićevog mandata isto borio protiv pobunjenika, ovog puta na jugu Srbije i kaže sve smo radili isto samo sa nekim strancima. Pogledajte i deo kad priča o ideji iz 2003. da Srbija pošalje 1000 vojnika u Avganistan. Sećate se iz prošlog teksta koliko je 9/11 uticao i na našu sudbinu, ne zaboravite ga. Taj momenat u emsiji je takođe bitan opaliće puška u idućem tekstu. Guri u delu o sukobima na jugu Srbije nije u pravu. Nije sve rađeno isto i u tome je suština. Dok su na Kosovu srpske oružane snage uz pomoć outsourced paravojski u legitimnim okršajima sa teroristima masovno pobijali i civile, to se kad je Đinđić U SARADNJI SA NATO borio protiv Oslobodilačke vojske PBM na jugu Srbije 2000-2001 nije dešavalo. Otud jug i dalje pod kontrolom Beograda, za razliku od Kosova i Metohije. 

Naravno da je bilo teško razlikovati teroriste od civila, kad sami teroristi svoje ukućane drže kao taoce u sred sukoba, ali….Ne omakne se baš u kolateralnu štetu 1700 civila koliko je pobijeno na Kosovu pre početka NATO bombardovanja. To je ta sitnica koja je dovela do toga da se OVK koja je do tada bila dezignirana kao terororistička organizacija, hvala Gelbarde, potom dezignirana kao legitimna pobunjenička organizacija. Taj podatak danas i sutra nećete često slušati ali je tu, bez obzira na sve frazetine ministra Popovića i drugih -suština im je NATO nas je iz čista mira i svojih drugih namera bezočno jadne počeo da bombarduje 1999. Kao što nećete ni danas ni sutra, a ni tokom godine od pro EU NVO i TT, jer nije njihovo portfolio, čuti da su srpske snage tokom bombardovanja pobile oko 8000 albanskih civila, i svesrdno pomogle „orkestriranom lažnom egzodusu desetina hiljada kosovoskih Albanaca u Albaniju“ kako kaže još jedan od omiljenih sagovornika iste ekipe general Lazarević, komandant Treće armije tokom sukoba na Kosovu. Otud smo bombardovani 79 dana moglo je da bude i mnogo kraće da se Miloševićava raspala i/ili odmetnuta država struktura i on nisu kurčili i svima nama radili o glavi. 

No kao i Radosavljević i Lazarević, u svojim romantiziranim TV ispovestima kod Marića u kojima nema zločina nad kosovskim Albancima kao faktora koji je itekako odlučivao o načinu reagovanja ne samo Zapadne međunarodne zajednice već i UN, spominje i zanimljive i tačne okolnosti kao slabu komandnu vezu između „centrale“ i Treće armije, a bitno je pitati se i kako je išao lanac opisa mandata i komande između vojske i policije tada. Kod Marića, koji svakom drugom upada u reč i preuzima ulogu gosta, ne upada se u reč kad se iz konteksta vadi „sitinica“ o ukupno 10 000 pobijenih kosovskih Albanaca za vreme sukoba i bombardovanja. Isto kao što nedorečeno ostaje zašto i ko bi pobio „spolja“ od strane „srpskih humanitaraca spašene“ logoraše u Prijedoru. Oni su po Mariću u letnji kamp sa temom „Walking Dead“ otvorenog tipa dovedeni da ih neko ne bi pobio. I KID YOU NOT. 

Zašto ja zaludna po ovakvom sunačanom danu, i sad kad nisam direktor CEAS pa mogu da pričam šta hoću (Kako Vučićević zamišlja rad u TT…) i dalje pišam uz vetar, dok čaršija pokušava da shvati gde mi je idući angažman? Zato što verujem da je časno, bitno za razumevanje tih događaja, ali i zato što su to sve sada argumenti u prilog Srbije da se oko Kosova napravi kompromisan sporazum koji može da uključi i korekciju adminisitrativne linije. Upravo pod Bajdenom! Već smo za te zločine odslužili veliku kaznu ionako, spominjali ih ili ne, setite se nas, Nemaca i šumara. I Mali Šengen će bolje da radi kad je manje šanse za buduće sukobe zbog nepoznavanja istorije. Po istoj logici po kojoj itekako treba nastaviti pričati o Jasenovcu.

Pukovniče Kon, ( Basara, da li mirno spavaš?) otvaraj kafiće rešiću Kosovo pre nego što je vreme. Stay tuned.