Uvodnik za sledeći broj "Ekspresa", čiji je autor Ivan Radovanić, prenosimo u celosti:
Prvo: svako ko je ikada u životu težio slobodama, normalno će, u nekom trenutku, da bude liberal, željan prava, institucija, participativne demokratije, slobodnog tržišta...
Drugo: Svako ko je, u Srbiji, video, proživeo, čuo tu kakofoniju koja nastaje izraznih sloboda, sasvim sigurno će, kad-tad, da pati što ne živi u prosvećenomapsolutizmu.
Zemlja u kojoj svi znaju sve, i to o svemu; u kojoj ne možeš da pronađeš temu o kojojne postoji nečije, “stručno” mišljenje; u kojoj, kada pomeneš Kanta, svi sveznaju o Kantu, mada dve knjige nisu pročitali, baš kao što sve znaju oskolastičarima, Hegelu, kartezijancima, neoplatonistima...; u kojoj svi imajustav o zdravstvu, školstvu, cepanju atoma, ljudskom genomu, pravosuđu,ekologiji, fudbalu, vanzemaljcima...e, pa, u takvoj zemlji, sve dobro što možeda se desi, može da se desi samo ako neko to naredi.
Sve ostalo je samo pristajanje na večni cirkus. Na stalnu svađu, svih, sa svima, ostvarima o kojima, inače, pojma nemaju.
Sve ostalo je prepuštanje države ludacima sa twittera. Davanje zajedničke sudbine uruke onih koji ništa ni o čemu ne znaju, a voleli bi da o svemu odlučuju.
Ozakonjivanje lažnih vesti, kao osnovnog motora one jedine stvari koja će nam preostati – konstantne svađe, konstantnog neznanja sa konstantnim neznanjem, koja mora da preraste u konstantnu makljažu.
Deluzije, ako se to dogodi, postaju jedina politička platforma, a halucinacije zajedničkidržavni i nacionalni program.
I baš zato, neki put, kao jedino suvislo rešenje, ali zaista, zvuči – naređenje.
Od toga da neko naredi da nema pljuvanja po ulici, bacanja đubreta sa prozora,ostavljanja kučećih govana za sobom, do toga da taj isti neko, dragim Srbimanaredi: hajde sada, svi u Evropu. Marš. Pošto drugčije, ljudi koji nisu ustanju da imaju zajednički stav, o bilo čemu, u tu Evropu neće nikada.
I ona će, zauvek, biti samo izgovor za nove deluzije, halucinacije, i svađe.
Baš kao što su to postali auto-putevi, investicije, plate i sve ostalo što je nekobar probao ovde da uradi.
U zemlji u kojoj je jedini zajednički i stav i cilj, da nema zajedničkog stava icilja, kako, na drugi način, bilo šta da sprovedeš?
Zato, prosvećeni apsolutizam tako dobro zvuči.
Petar Veliki, kada je hteo od Rusije da napravi evropsku zemlju, naredio je boljarimada skinu sa sebe međeđa krzna, i da ošišaju kosurdače i bradurine, koje su imse vukle do dupeta.
Kada se prvi među njima pobunio, tresnuo ga je štapom, a nosio ga je uvek sa sobom,po glavurdi, odvojio od života, i svi ostali su brže bolje pojurili na presvlačenje i šišanje. Zaključak: Rusija postala evropska država, pristojno obučenih, okupanih i obrijanih.
Neke stvari se, dakle, rešavaju na jedan jedini način. Naređenje, plus štap, makar usimboličkom smislu, i makar kroz ozbiljne kazne za one koji neće da se povinujuzajedničkom dobru, o kojem pojma nemaju, ali jesu protiv.
Drugim rečima, rezultat, dobar, često nije moguć bez da staviš, ali baš sve, pod svojukontrolu, svidelo se to njima, ili ne.
I može svaki liberal da se protiv ovog buni, ali krajnje je vreme da AleksandarVučić postane, ako ne Petar Veliki (to jeste nemoguće), ali ono, bar DuleVujošević.
Vreme je da se dva velika protivnika sretnu, i da Vučić počne da se ponaša isto onakokako se ponašao Dule Vujošević, na svakom tajm autu, a naročito na onim važnim.
A ako nije još jasno o čemu pričam, probajte da se setite.
Da li je Dule Vujošević, kada se lomila utakmica, kada je trebalo pobediti, stićiprotivnika, prelomiti...da li je, tada, pitao igrače koju akciju treba dapozove?
I da li je, takođe, tražio da, u klubu, manje više o svemu odlučuje?
I zašto je to radio?
Zašto je zveknuo Bogdanovića, zašto je urlao na igrače? Terao ih da čitaju knjige? Ibio prosvećeni apsolutista par ekselans?
Odgovor je, naravno, prost. Pa da bi pobedio! Da bi ostvario dobar rezultat. Da biPartizan igrao Euroligu.
Uostalom, šta je drugo mogao? Da ih pita, na tri sekunde pre kraja, šta bi oni da rade?Pa da se oni posvađaju, jer svako od njih misli da baš on treba da šutne?
I možete li da zamislite kakav bi haos tu nastao, pošto svaki igrač misli da jenajbolji igrač, ili bar traži šansu da pokaže koliko je dobar. Totalni, haos. Itajm aut koji se nikada ne bi završio. I izgubljena utakmica. I ostavka DuletaVujoševića, mnogo pre nego što se desila.
Hvala Bogu, nikada mu nije palo na pamet da tako nešto dozvoli.
Pošto je Partizan, baš kao i Zvezda, Srbija u malom. I Država, u malom.
Ona u kojoj svi znaju sve, a niko ne zna ništa.
I ona u kojoj moraš da nacrtaš akciju, i da svakome kažeš gde ima da stoji i štaima da radi, da bi uopšte mogao da razmišljaš o rezultatu.
Pošto, ako njih pustiš, sve ode dođavola.
Zato i jeste krajnje vreme da Vučič prestane da udovoljava raznim nesuvislimzahtevima, i da krene da radi ono što mu, na kraju, Ustav i omogućava.
Raspiše izbore. Pa ko hoće, hoće, ko neće, neće.
Sve do onog dana, verovatno posle Vučića, kada se bude pojavio neko ko će natvrdnje protivnika da ih ima 50 odsto, mirno da im kaže: “Jel’ tako, toliko vasima?! E baš super, i sada morate na izbore, pod pretnjom kazne. Svi. Paslobodno glasajte kako hoćete”.
Tada ćemo, možda i u Evropu. Usiljenim maršom. Naređenim.