AKTUELNO

Najbolji teniser svih vremena Novak Đoković posle osvajanja zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Parizu dao je intervju za Javni servis Hrvatske (HRT).

Iako retko govori za hrvatske medije, Nole je nakon šetnje ispred Ajfelove kule sa zlatom oko vrata stao pred kamere HRT-a i oduševio tamošnju javnost.


Ogrnut u srpsku trobojku, Đoković je Hrvatima otkrio da se nikad bolje nije osećao u životu, a potom je nahvalio i neke od hrvatskih sportista što će im biti posebno drago. Pre svega, u prvi plan je istakao hrvatsku teniserku Donu Vekić, srebrnu iz Pariza, odnosno braću Sinković koja godinama dominira u veslanju i opet ima zlato.

"Pre turnira sam rekao da se bolje osećam, rekao sam da mislim da imam veće šanse za pobedu. Ovo su moje pete Olimpijske igre, većinu sam ulazio kao glavni favorit. Ovoga sam puta uspeo, emocije su nezamenjive, neopisive, nešto što su legendarna braća Sinković doživela više puta, oni su tu došli "kao u šetnju u parku", osvojili još jedno zlato. Njima je isto drago, a meni je drago zbog njih. Fantastično je kada se na najvećoj sportskoj smotri dokažu male nacije kao što su Srbija, Hrvatska i druge zemlje iz regiona. Mislim da živimo san!", poručio je Đoković za HRT.

"Žao mi je što je Dona Vekić izgubila u finalu, ali s druge strane, ogroman uspeh. Ona je izvanredna osoba, mislim da može još puno toga da napravi u tenisu. Mislim da je ovo samo dokaz koliko ona može", dodao je Nole koji sa svim hrvatskim sportistima ima odličan odnos.

I dok nije hteo definitivno da otkrije da li će učestvovati na US Openu, prosto želi da se odmori, još jednom je istakao koliko je za njega bilo važno da osvoji Olimpijske igre: "Neuporedivo je ovo u odnosu na grend slamove. Neuporedivo jer se na Olimpijskim igrama igra za svoju zemlju i svi to prate. Drugačiji je osećaj, više je pritiska i očekivanja, više tenzija na terenu. Naravno, više motivacije i želje i volje. Kada se izgubi, onda se doživi emotivni krah. Sad sam doživeo najlepše moguće emocije", nasmejao se Nole koji je u međuvremenu napustio Pariz i došao u Crnu Goru.

Autor: Dubravka Bošković