AKTUELNO

Neka jača osećanja od ljubavi drže nas „zatočenima“ u odnosima u kojima smo nesrećni, tvde psiholozi.

Većina nas je barem jednom u životu bila u odnosu u kome se u jednom trenutku zapitala – šta ja radim ovde, ovo više ne funkcioniše?! Ali, je uprkos toj spoznaji, ipak, nastavila da bude u vezi u kojoj se nije (više) osećala dobro.

Takva situacija prisutna je kod velikog broja parova u nekom trenutku, a odgovor na pitanje zašto ne izađu iz takve veze uglavno je "ne znam, to je jače od mene" ili "nešto me zadržava pored njega/nje". Dakle, kada smo potpuno svesni da veza nikuda ne vodi, da smo u njoj nesrećni i da naše emocionalne potrebe nisu ispunjene, mi, i pored, toga, ostajemo u takvim vezama. Postavlja se pitanje – zašto?

Odgovor na to pitanje je kompleksan i ne može se svesti na jednu rečenicu, ali može se reći da je primarno osećanje koje dominira kod takvih odluka – strah. Stah od promene, strah od toga da budemo ostavljeni ili ostavimo nekoga, a kasnije možda shvatimo da smo pogrešili ili prenaglili, strah za egzistenciju, a često to može biti i strah od reakcije/osude bližnjih ili okoline. Kad su u pitanju parovi sa decom, tu se odluka donosi još teže, jer se strana koja je nezadovoljna oseća odgovorno i za budućnost dece u slučaju napuštanja partnera, pa dece veoma često mogu poslužiti i kao "izgovor" da se ostane u odnosu koji je trajno narušen.

U vezama u kojima se ne nazire srećan završetak, jedan od najčešćih razloga koji dovodi do urušavanja veze i razočaranja su nerazrešeni odnosi iz prošlosti. Naime, svi mi imamo prošlost i iz nje vučemo neki "prtljag", u vidu preživljene emocionalne traume, razočaranja, osećaja napuštenosti i slično, ali kada ta naša frustracija počne da se preliva na novu vezu, ona polako počinje da kopni i puca po šavovima. Jednostavno je, veoma je teško izgraditi nov i zdrav odnos na ruševinama starog koje nismo uspeli da adekvatno "počistimo".

Kada takva veza dostigne određeni nivo zrelosti, dolazi, zbog pogrešnih očekivanja i pretpostavki o partneru (na osnovu iskustava iz prethodne veze), i do prvih razočaranja i promena. To je onaj trenutak gde jedna od strana počinje da shvata da ova druga "nije ono što je očekivao/la".

Sledeća faza u koju veza ulazi, nakon spoznaje i razočaranja, jeste povlačenje. Kada jedan od partnera doživi spoznaju razočaranja, povlači se u sebe i polako počinje i da se povlači iz veze. Tada dolazi do situacije da se stvara utisak da je partner samo fizički prisutan u vezi, dok je mentalno potpuno odsutan i ne učestvuje na isti način i istim intenzitetom u vezi. Gubi se bliskost, a komunikacija postaje sve oskudnija, do momenta dok ne eskalira do konflikta.

Sa druge strane, drugi partner u vezi vidi da se onaj prvi menja, povlači, da "nije više onaj stari" i kod njega se javlja strah da ga partner ne napusti. On/ona na sve načine pokušavaju da se približe partneru koji se udaljava iz veze, trudeći se da pridobiju njegovu naklonost i spreče da se veza prekine, a sve iz velikog osećaja straha koji u ljudima budi osećaj napuštenosti i strah od samoće i straha od nepoznatog.

Ovakve situacije mogu trajati mesecima, pa čak i godinama, gde se pritom akumuliraju osećaj nezadovoljstva, frustracije, pritiska i drugih negativnih osećanja.

Kada do raskida konačno dođe, jer vrlo je retko da neko ostane trajno u vezi u kojoj je nezadovoljan i nesrećan, postavlja se pitanje šta ostaje posle ljubavi. Veliki broj ljudi reći će da su to samo uspomene, međutim, realnost, onaj svesni ili nesvesni deo nas reći će da ostaje mnogo više od toga – ostaje bol, razočaranje, osećaj promašaja, praznine i toga na "nismo uspeli ni ovoga puta".

Prema rečima psihologa, sva ova osećanja su normalna, ali je veoma bitno ne potiskivati ih već ih jedno po jedno procesuirati, kako bismo došli do realne slike i spoznaje i kako greške koje smo činili ili su prema nama činjene ne bismo prenosili u neku novu vezu i time joj dali zdravu polaznu osnovu i manju mogućnost da se sličan scenario ponovi.

#Ljubav

'