Život sa retkom bolešću donosi brojne izazove, a jedan od najtežih jeste suočavanje sa neizvesnošću, posebno kada se prvi simptomi pojave još u detinjstvu, a do prave dijagnoze dolazi tek godinama kasnije. Žena iz Srbije koja boluje od atipične progerije danas ima 40 godina, trudi se da vodi što normalniji život, ali i dalje čeka odgovor države o finansiranju terapije koja bi joj mnogo značila.
O svojoj životnoj borbi, retkoj bolesti, odlasku u Boston, ali i čekanju na neophodan lek, govorila je u emisiji „Ponedeljak sa Gordanom Uzelac“, gde je otvoreno podelila svoju potresnu životnu priču, izazove sa kojima se suočavala i nadu da će terapija konačno biti dostupna u Srbiji.
Kako je objasnila, njen lekar iz Kliničkog centra Srbije i ona podneli su zahtev još u junu prošle godine kako bi joj lek bio odobren i finansiran preko Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje (RFZO).
Reč je o izuzetno skupoj terapiji, čija jedna bočica košta oko 40.000 dolara, a prema njenim rečima, potrebne su joj četiri bočice mesečno.
- Još uvek čekam odgovor da nam se odobri zahtev, da moj lek konačno stigne u Srbiju i da ga država finansira. Nemam odgovor, ali se zaista nadam da ćemo dobiti pozitivan odgovor – ispričala je ona.
Foto: TV Pink Printscreen
Prvi simptomi pojavili se kada je imala samo osam godina
Govoreći o najtežim trenucima, istakla je da joj je najteže padala neizvesnost, jer dugo nije znala šta se dešava sa njenim organizmom.
Prvi simptom, nizak rast, primećen je kada je imala svega osam godina, dok je sa 16 godina bila na Kliničkom centru Srbije. Tokom godina dobijala je različite dijagnoze koje se, kako se kasnije ispostavilo, nisu pokazale kao tačne.
Posebno je istakla da se dijagnoze bolesti poput njene uglavnom postavljaju kod starijih osoba, najčešće nakon 60. ili 70. godine, dok su se kod nje prvi znaci pojavili još u detinjstvu.
Foto: TV Pink Printscreen
- Mislim da je najgora bila ta neizvesnost. Kada ne znate šta vam je, pogotovo što sam ja u tom periodu bila dete. Prve simptome, taj nizak rast, primetili smo kada sam imala osam godina. Sa 16 godina sam bila na Kliničkom centru Srbije. Lekari su postavljali gomilu dijagnoza koje nisu bile tačne – prisetila se.
Zadirkivanja tokom adolescencije i posebno iskustvo u Bostonu
Osim zdravstvenih izazova, suočavala se i sa neprimerenim komentarima i zadirkivanjima, naročito tokom adolescencije, koju opisuje kao posebno ranjiv period.
Danas, međutim, kaže da ljudi uglavnom primete samo njen nizak rast i da na prvi pogled ne bi pomislili da boluje od retke bolesti.
- Taj period adolescencije je najranjiviji. Mislim da sam tada najviše imala neprimerenih komentara i zadirkivanja. Sada, kada sam odrasla, ljudi uglavnom primete da sam niskog rasta, ali niko ne bi rekao da nešto nije u redu sa mnom – objasnila je.
Posebno iskustvo imala je tokom boravka u Bostonu, gde je razgovarala sa doktorkom koja vodi program i projekat posvećen ovoj bolesti.
- Ona me je uzela za ruku i rekla: „Ti si savršena“. Zaista sam mislila da se šali sa mnom. Verujte mi, osobe koje boluju od progerije bukvalno su duplo manje od mene – ispričala je.
Objasnila je i da kod nje nije reč o klasičnom obliku progerije, koji se javlja veoma rano u detinjstvu i povezan je sa ozbiljnim zdravstvenim komplikacijama. Posebno opasno je propadanje krvnih sudova, koje može dovesti do prevremene smrti.
Foto: TV Pink Printscreen
Kako je navela, terapija može da produži život obolelima i pomogne u sprečavanju komplikacija na krvnim sudovima.
Bolest ju je naučila strpljenju, ali ne odustaje od normalnog života
Iako se suočava sa brojnim ograničenjima, trudi se da svakodnevicu organizuje što normalnije. Redovno uzima terapiju, posebno onu koja se odnosi na srce, radi, šeta psa, druži se i nastoji da bude fizički aktivna.
Priznaje da joj nije lako da prihvati činjenicu da mora da uspori, posebno zato što više nema istu količinu snage i energije kao ranije.
- Mislim da se svi donekle pribojavamo starenja. Niko ne želi da stari, da izgleda starije, da se sporije kreće i da mora da uspori. Ali mene je ova bolest naučila malo više strpljenju i tome da zaista moram da usporim. To je ono što ne volim, ali moram – rekla je.
Ipak, trudi se da ostane pozitivna i da u svakom danu pronađe nešto lepo.
- Mislim da čovek treba da gleda da mu bude što bolje, da radi na tome da bude funkcionalan, da ostane pozitivan i da pronalazi dobro u svemu, pa i u svakom danu – poručila je.
Humanitarni rad joj donosi posebno zadovoljstvo
Pored svakodnevne borbe sa bolešću, posvećena je i humanitarnom radu. Sa drugim ljudima učestvuje u organizaciji humanitarnih licitacija putem Fejsbuk grupe, kroz koju prikupljaju novac za decu i odrasle kojima je potrebno lečenje.
Najavila je i veliki humanitarni „Irwans Live“, pozivajući sve ljude dobre volje da se priključe njihovim akcijama.
Foto: TV Pink Printscreen
- Imamo našu Fejsbuk grupu „Humanitarne licitacije“ i volela bih da nam se svi pridruže. Prikupljamo novac za decu i odrasle kojima je neophodno lečenje. To je ono što mene zaista ispunjava – da pomažem nekome. Mislim da svi moramo da pružimo ruku onome kome je pomoć potrebna – istakla je.
Veliku podršku u svakodnevnom životu pruža joj i partner, koji je uz nju i u trenucima kada joj ponestane snage.
- Dolazi vreme kada moram da usporim. Zaista nemam više toliko snage i energije za sve i onda mi on mnogo pomaže da izguram nekad i taj dan – iskreno je priznala.
Uprkos svemu kroz šta je prošla, njen optimizam i želja da živi ispunjenim životom ostaju snažni. I dok čeka odgovor o terapiji koja bi mogla da joj olakša borbu sa bolešću, nastavlja da radi, pomaže drugima i pronalazi razloge za osmeh u svakom novom danu.
Autor: D.B.