AKTUELNO

Goran Vesić objavio je novi autorski tekst za Politiku koji prenosimo u celosti:

Bilo je to vreme magije kada su brzi hidrogliseri krstarili između Beograda i Đerdapske klisure o kojem i danas starije Beograđanke i Beograđani sa setom pričaju. Rastojanje od 220 kilometara do Tekije i Đerdapske klisure prelazilo se za samo nešto duže od tri sata „rečnim avionima” koji su postali sinonim za poboljšanje životnog standarda koji je tada osećao značajan deo svih slojeva jugoslovenskog društva.

Odlazak na izlet hidrogliserima bio je prestiž za naše sugrađane i njihove goste. Veliki gliseri bili su vlasništvo tadašnjeg „Centroturista”, a vozili su na relaciji Beograd – Tekija, sa zaustavljanjem u Donjem Milanovcu. Do odredišta je putovanje trajalo tri i po sata, a natrag, uzvodno ka Beogradu, oko četiri. Rastojanje od 220 kilometara prelazili su vrlo brzo i bili su znatno brži od redovne autobuske linije kojoj je za istu relaciju trebalo oko šest časova. Postojala su dva tipa glisera „meteor” i „raketa”. Prvi je bio atraktivniji, udobniji, imao je veći zastakljen prostor, pa se putnicima pružao pogled na obalu, a mogao je da primi stotinak osoba. Nešto manja „raketa” prevozila bi oko 60 izletnika. Putnici su uživali ne samo u vožnji već i u pogledu, a pošto mnogi nisu imali priliku da se lete avionom, sa stjuardesama su se družili upravo na ovim plovilima. Svako plovilo imalo je kafe bar, tako da je bio obezbeđen potpuni luksuz, a bez obzira što su hidrogliseri vozili brzo bili su projektovani tako da putnici za vreme plovidbe mogu da izađu na palubu. Jedan deo bio je napravljen kao specijalni vidikovac odakle bi mogli da osete svu čar brze vožnje na reci. Kretali su se brzinom od 60 kilometara na sat, a brodovi koji danas idu u jednodnevne ture duž Dunava ne prelaze osam ili 10 kilometara na sat. To su im omogućavali tenkovski motori koji su ih pokretali. Motori su trošili mnogo goriva da bi postigli takvu brzinu, a zašto je bilo tako postaje jasnije ako znamo da su plovila bila konstruisana i napravljena u ondašnjem Savezu sovjetskih socijalističkih republika (SSSR). Sovjetske motorne konstrukcije nikada nisu bile štedljive jer u socijalizmu komercijalizacija i ekonomska računica nisu bile važne. Tadašnja Jugoslavija razvijala je malo drugačiji „koka kola socijalizam” i to je bio problem zbog koga ova brodska linija nije opstala.

Sedamdesetih godina prošlog veka gliseri su vozili tri puta vikendom. Država je odredila prihvatljive cene ali one su morale da budu subvencionisane. Danas komercijalna cena vožnje takvog glisera ne bi mogla da bude ispod 100 evra po putniku. Bila je čast upravljati ovim gliserima, pa su njih vozili najbolji kapetani koji su bili najugledniji u svojoj branši. Postojao je još jedan razlog zašto su najiskusniji kapetani upravljali brzim hidrogliserima. Dunav ima mnogo podvodnih stena, a na delu reke prema Đerdapskoj klisuri nalaze se brodovi nemačke ratne flote koja je potopljena 1944. godine što veoma otežava plovidbu ako se brodovi kreću tako brzo. Putnici to naravno nisu ni znali, ni osetili ali su kapetani i te kako morali da paze. Posade su bile sastavljene od najboljih ljudi, a posebno se pisalo u tadašnjoj štampi o prelepim stjuardesama koje su radile na gliserima. Sedamdesetih godina prošlog veka nije se još uvek masovno putovalo avionima iako je JAT bio jedna od evropskih avio kompanija koje su se najbrže razvijale. Tako da je vožnja brodom uz kafe bar i stjuardese mnogima bila zamena za doživljaj koji se ima kada se leti avionom.

Nekako u to vreme uvedeni su znatno jeftiniji ali sporiji hidrobusevi koje su naši duhoviti sugrađani prozvali „vodenim tramvajima”. Oni su služili za panoramsko razgledanje Beograda. Gornji deo palube bio je sav u prozorima, pa su posetioci Beograda i okoline imali priliku da pogledaju glavni grad sa reke. Tura je išla od Muzeja savremene umetnosti, Kalemegdana, Sportskog centra 25.maj, Ratnog ostrva, Novog Beograda, Zemuna, pa do Ade Ciganlije. U početku je vozio samo subotom i nedeljom, a kasnije je imao svakodnevne polaske.

Vratimo se na zlatno doba hidroglisera, čuvenih „raketa“ i „meteora“ SSSR proizvodnje, dovoljno brzih da od Beograda do Đerdapa voze duplo brže od autobusa. Gliseri tipa „meteor“ bili su veći i luksuzniji i mogli su da smeste oko 100 ljudi, dok je kapacitet „raketa“ iznosio 60 putnika. Postojao je o model „kometa” koji se koristio na Jadranu. Radnim danima koristili su ih mahom zaposleni, a vikendom oni koji su išli na izlete ili turisti koji su posećivali Beograd. Tadašnje novine su pisale da su „putnike služile prelepe stjuardese te da su putnici mogli da popiju piće dok sa vode razgledaju Smederevsku tvrđavu, Golubac i Trajanovu tablu”. Među putnicima je bilo mnogo dece, bilo je eksurzija, a novine su pisale da su svatovi hidrogliserom „iz Beograda išli u Kladovo po mladu pa se pevalo i sviralo duž celog puta”. Na hidrogliserima je često bio organizovan tokom vožnje muzički program, a najčešće je nastupala Lepa Lana i njen bend.

Iznenada, 1980. godine hidrogliseri su povučeni iz upotrebe, linija ugašena, a kompanija „Centroturist” u čijem su bili vlasništvu je bankrotirala. „Rečni avioni” su bili parkirani na obalama Save, a potom pretvoreni u ploveće restorane ili isečeni i prodati u staro gvožđe. Smrt predsednika Josipa Broza Tita uvela je socijalističku Jugoslaviju u nemiran period koji se završio deset godina kasnije njenim krvavim raspadom. Osamdesete godine su ostale upamćene kao vreme otrežnjenja i ekonomske krize i konačnog shvatanja da ne može dobro da se živi na tuđ račun bez snažne i konkurentne industrije. Počeli smo da vozimo automobile po sistemu „par – nepar” i da živimo uz bonove za gorivo, kafu, šećer i ulje. U takvim vremenima nije bilo više mesta za skupe hidroglisere koji troše gorivo kao najsnažniji ruski tenkovi. Umesto njih pojavila su se druga plovila sa panoramskim pogledom za putnike, popularni hidrobusevi, ali njihova brzina je bila skromnija tako da je bilo moguće da voze samo na bliskim destinacijama. Beograd je nekoliko puta pokušavao da organizuje javni prevoz na rekama kako ne bi jedini veliki evropski grad na vodi koji reke ne koristi za prevoz građana. Posle neuspelog pokušaja u prvoj deceniji ovog veka, pre dve, tri godine sproveden je postupak javno-privatnog partnerstva ali se ništa nije dogodilo. Sledeći, verovatno treći i srećni pokušaj biće da se javni prevoz beogradskim rekama uspostavi povodom organizacije svetske izložbe EKSPO 2027. godine.