AKTUELNO

Emina Jahović u emotivnom razgovoru otvoreno je pričala o tremi, porodici, deci, bivšem mužu, ali i o strahovima, kakva je domaćica i otkrila da je spremna da ponovo izgovori sudbonosno "da".

Emina Jahović broji sitno do koncerata u Sava Centru, a kao veliki perfeksiconista vodila je računa o svakom detalju.

- Stvarno smo se potrudili da ovaj koncept, novi koncept ove nove serije koncerata, bude onako nešto drugačije što ćemo doneti u Sava Centar. Prva tri Sava Centra koja smo imali bili su u nekom šarenom duhu, i imaju neku vrstu potpuno drugačijeg vajba. Ne mogu da kažem veselijeg, ali malo manje ozbiljnog. A ovaj put imamo hor...

A šta nas očekuje sad, u nedelju i u ponedeljak?

-Ovo će sad biti potpuno drugačiji koncept, zaista. Potrudili smo se da to bude simfonijski orkestar u fullu. Mislim, koliko smo mi to mogli da ovog puta priuštimo. Takođe, biće hor, prateći vokali, brass sekcija. Biće nas otprilike oko 70 ljudi na sceni. Pre prvog Sava Centra koji sam imala, 7. 2025, 7. novembra, pre toga ja nisam nastupala 4-5 godina. I zaista sam imala ogromnu tremu.Ja moram da priznam to. Iako sam izdržala ceo album i sve pesme koje sam napisala i iznela, spotove i sve te stvari, taj live performans mi je bio veliki izazov. Kao svakom živom biću, mislim i meni. I bila sam onako dosta, ne mogu da kažem nesigurna, ali sam bila pod užasnom tremom. Ja sam inače jako veliki tremaroš. I kad sam videla onda publiku koja mi je dala vetar u leđa i bila je uz mene sve vreme, drugi i treći koncert su bili fantastični. Prvi je isto tako bio jako lep, ali je tu bilo puno pomoći prijatelja, saradnika koji su bili uz mene i svih vas koji ste došli da me podržite.

A kad kažeš da si imala tremu, kako kanališeš tu tremu? Ti si toliko dugo na sceni, sjajan si umetnik, pišeš pesme, pišeš za druge, za sebe, pevaš. Kako to da ti imaš toliku tremu?

- Pa jednostavno, previše poštujem svoju publiku. Previše poštujem svoju publiku. I nekako sam perfekcionista u svakom smislu te reči. Želim da to bude maksimalno i najbolje. I mislim da me to u nekom trenutku i parališe. Ali kada dođe do te sinergije između mene i moje publike, ja se brzo raskravim i onako sve krene najbolje moguće.

Tremu rešavam meditacijom i molitvom

A kako kanališeš tremu generalno, u životu?

- Pa nekako se sama. .. ne znam kako da ti objasnim kako je kanališem. Nekom vrstom meditacije, recimo, možda malo i molitve i sve te stvari koje praktikuju inače svi ljudi.Koliko je važno danas, evo, sad sam te pitao za tu tremu, i generalno danas tvoje kolege sve onako više pričaju o tome da odlazi na te psihoterapije, ti si spomenula i molitvu.

Koliko je važno da se o tome priča javno, da bi eto sad neki obični ljudi koji nemaju takvu svest ili tu vrstu kanala da mogu tako da se leče na jedan način, da vi kao javne ličnosti pričate o tome?

-Pa ja mislim da je psihoterapija nešto što je potpuno normalno i što čovek treba da praktikuje u svom životu. Ja, recimo, ne idem redovno na psihoterapiju, ali imam terapeuta ili life coach-a, tako da ga nazovem, sa kim se konsultujem kad su neke stvari u pitanju, vezano za decu, vezano za mene, vezano za moj život i tako dalje. Mislim, moja rođena sestra je psihijatar, tako da i kod nje dolaze pacijenti koji su potpuno normalni ljudi, kojima treba malo ventila s neke strane, da jednostavno kanališu neke probleme ili neke životne izazove koje imaju. I mislim da o tome treba dosta da se priča, dosta je... vreme je u svetu generalno jako nekako loše, po meni. I mislim da ljudi trebaju da imaju neku vrstu pomoći sa strane, da bi mogli sebe iz nekog drugog ugla, da sagledaju, a ne samo iz svoje perspektive.

Najbitnije mi je da mi je obraz čist

A koliko je teško pogledati sebe u ogledalo? Kad je tebi bilo najteže da to uradiš? I da priznaš možda sebi nešto, da nisi dobro uradila ili da si nešto pogrešila ili. ..

-Pa znaš kako, najviše. .. ovako ćemo sad, iskreno. Kad se ugojim, ne volim da se vidim u ogledalu.

Foto: Pink.rs/A. Nikolić

Izvini, a kad se to tačno dešava?

-Kad se ugojim par kila, ne volim da se gledam. Ali šalim se, šalim se. Znam na šta si mislio i znam šta si želeo da pitaš. Čovek treba da sagleda sebe realno, koliko je to moguće. Ja imam svoje prijatelje koji mene možda vide bolje nego ja sama u nekim situacijama. I hvala Bogu, mogu da gledam sebe i sa te strane. Moja majka, recimo, moja sestra, moj brat, moja najbolja drugarica. Pitam ih iskreno o nekim stvarima, šta ja zapravo treba da promenim, šta mogu da učinim da budem... Često se preispitujem da li sam dovoljno dobra u nekim situacijama, da li sam dovoljno dobra majka, da li sam dovoljno dobar čovek, da li sam dovoljno dobra... u svakom smislu te reči. Ja mislim, dok god se preispitujemo, tu negde možemo i da se nadograđujemo. I, naravno, težim da budem što bolji čovek u životu. I kad se pogledam u ogledalo, najbitnije mi je da mi je obraz čist. A to je ono što se baš i ne vidi na taj način u ogledalu, ali znam i osećam intuitivno da je to okej i onda sam sasvim u redu.

A je l' prihvataš kritiku? Kad čuješ, na primer, od njih nešto, da ti mama kaže ili sestra ili neki prijatelji, to i to ti nije dobro, je l' reaguješ malo onako burnije, u smislu kao neki bunt u tebi da proradi, ili si mirna sa tim?

Pa iskreno da ti kažem, znam... ja nikad ne reagujem povišenim tonom. To mi je jednostavno. .. takva mi je priroda. Ali znam ponekad da se odbranim: "Nije to, pa ne možete vi, ne razumete, ne shvatate. " Ali na kraju procesuiram kritiku i prihvatim to. Ja prihvatim to i kada pišem i kada radim pesme i kada radim svoju muziku. Ja pitam ljude da li je to to, da li je to ta pesma, šta misle o tome, šta misle o tekstu, šta misle o muzici. Naravno, moju majku, sestru, prijateljice i ljude koji onako znaju mene i privatno i o mom ponašanju, i na sceni i van scene, i zaista procesuiram to na pravi način. I svaki dan pokušavam da budem što bolja, u svakom smislu te reči. Jer ja mislim da čovek stvarno se uči dok je živ.

Kada sam povisila glas, ja sam ga izgubila

A pošto si rekla da nikada ne povisiš ton, živo me zanima kako izgleda to nekad. Sigurno se desilo, bar jednom u životu, kad se ti onako iznerviraš.

- Jednom kad sam povisila ton, izgubila sam glas. Tako da, pošto je nama to naš instrument, ja gledam da to bude što mirnije i što finije. A onda sam shvatila da i kada komuniciram sa tim nižim frekvencijama, da se to mnogo bolje čuje nego kad se čovek dere na nekoga. Tako da mislim da je mnogo bolje onako tiše pričati. Stvarno se bolje čuje i bolje percipiraju ljudi to.Spomenula si sestra, mama, tvoj pokojni tata, svi su u medicini.

Kako to da ti nikada nisi želela da kreneš tim putem?

- Ja, iskreno da ti kažem, toliko znam o tome, toliko znam o medicini, obzirom da sam rasla u doktorskoj porodici, da sad kad bih mogla ponovo da biram, definitivno bih bila lekar.

A zbog čega? Je l' te razočarao ovaj put estradni?

-Pa nije, nego jednostavno nije me razočarao taman posla. Mislim, ja mnogo volim... ja bih bila lekar koji je u muzici, koji voli da piše, da bude u studiju, znaš oni lekari koji imaju umetničku crtu i tako dalje. Ali definitivno me privlači medicina.

Foto: Pink.rs/N. Žugić

Koja grana medicine?

-Pa recimo hirurgija. Hirurgija me jako privlači. Nijedna druga možda osim toga. I to recimo plastična hirurgija, pošto sam ja prilično esteta po prirodi. I čim vidim nekog, ja znam šta mu fali negde i šta bih ja mogla da uradim, znaš po tom pitanju.

Ali je bilo tih nekih trenutaka u tvom životu kad si ti možda želela nešto da promeniš na sebi, pa ti je neko rekao: "Emina, molim te. "

-Pa iskreno da ti kažem, ja sam, dok sam bila još klinka, sa 13-14 godina, prvi put polomila nos. I pošto sam bila mnogo mala, oni su mi tada radili tu krvavu repoziciju, to se tako zove, to će sad lekari da razumeju. A to znači naživo, pomeranje nosa s jedne strane na drugu, jer mi se nos našao na drugoj strani lica. I pošto sam bila mala, meni se taj nos drugačije razvijao, jer je bila polomljena koste i onda je dobio tu neku devijaciju koja meni nije odgovarala. I moja mama je meni stalno govorila: "Nemoj, nemoj, ni slučajno, ti si tako harizmatična. Ja kažem: "Hvala ti puno. Moja harizma neće biti to." Tako da sam, eto, recimo, to odradila na sebi i uopšte se zbog toga ne kajem. Čak dva puta sam morala da korigujem to, jer sam posle toga ponovo polomila nos.

U godinama sam kada je legitimno da radim na svom licuIako ti često ljudi stalno zameraju nešto, ne uradila ovo, ne uradila ono. Mislim, a ko danas ne radi nešto na svom licu?

- Pa prvo da ti kažem, mislim, ja sam u tim godinama da mi je to potpuno legitimno i da to treba da radim da bih se negovala. Druga stvar, bilo bi čudno da ne radim, jer se bavim ovim poslom kojim se bavim i stalno smo pred kamerama i moramo da izgledamo lepo. A s druge strane, lepo se osećam, volim kada. .. jer sam ja žena koja ne voli mnogo šminke. I jako volim kvalitetnu šminku, ne volim da se šminkam previše. Tako da više volim kada mi je lice onako lepo i čisto, a to možeš samo kada si dobro negovan.

Spremam pasulj i punjene paprikeA znam da si i dobra domaćica. Kako izdržavaš kad kuvaš, kad spremaš sinovima, da nešto sad ne pojedeš tu? I šta spremaš najčešće?

- Pa ja volim italijansku i francusku kuhinju, mada mnogo dobro znam da spremam i ono što me je majka učila još kad sam mala bila, a to je naša kuhinja.

Je l' razvijaš kore za pitu?

-Ma kakvi. To ne znam. Nisam toliko u materiji. Nisam toliko u materiji. Ali moja mama zna da sprema i pitu i mantije, to su one naše pazarski specijaliteti. Ali ja recimo znam da spremim i pasulj i punjene paprike i sarmice i sve te neke naše, što kažu Turci, geleneksel, sve te naše tradicionalne specijalitete. Ali najviše volim da spremam rižoto, deca to najviše vole, lazanje, neke dobre paste, dobar biftek sa nekim super, kako da kažem, prelivima ili tako nekim stvarima na francuski način, tako da, ono.

Rekla si mi kad smo prošle godine razgovarali da ti više nemaš tih ambicija da ponovo staješ na ludi kamen, ali šta ako se desi, na primer, da se ludo zaljubiš?

-Pa, mislim, ništa ne isključujem, iskreno da ti kažem. Isključivi ljudi obično. .. Obično im se to desi. Kad kažeš neću nikad, onda te nekako, u neku ruku, Bog iskuša pa ti se i desi. Tako da, naravno, ako se zaljubim, što da ne, ali ne znam. Nisam sigurna. Mislim da sam jako postala izbirljiva i vrlo sam teška što se tih stvari tiče.

Gde mogu frajeri tebe da sretnu? Je l' ti izlaziš malo po Istanbulu da se sretnete?

-Jedino ako mi pokucaju na vrata. Jedino ako dođu i... Šalim se. Izlazim, naravno. Imam par nekih mesta gde izlazim, ali to je vrlo onako privatno i vrlo malo. Najviše u teretani, mislim, tu sam redovno. Mislim, imam i teretanu koja je u sklopu mog kompleksa gde živim, ali više volim da idem u ovu teretanu gde idu svi, jer tu imam neku veću motivaciju, pošto su moji treninzi stvarno onako dosta jaki.

Izlazim, ali ne gledam momke

-Pa da ti kažem, ne gledam. Ne gledam. Ali ja sam stvarno pravi sportista, moram da ti priznam. Ja sam od malena sportista i iako se nisam nikada bavila profesionalnim sportom, moj brat i moja sestra, oni su profesionalni sportisti. I ja kad dođem da treniram, ja sam kao bik koji je negde krenuo i gleda u crveno. Znači, samo odradim to što imam, odem u saunu, onako neki lep tretman, masaža, i ja izađem iz te.

Pričali smo prošle godine da će jako teško ti pasti kad tvoj stariji sin bude otputovao za London. To se desilo. Kako sad kanališeš sve to što je bilo u tebi u tom trenutku kad smo pričali? Rekla si mi da taj dan kad dođe, bićeš jako tužna.

- Pa znaš kako, mene je Jamal pripremio na to. I to je bilo fantastično, zaista. To savetujem i svim ženama kojima će deca studirati u inostranstvu, da ih nekako šalju malo ranije nego odjednom da samo ode i da se to preseče. Ja se sećam jednom prilikom, dve godine pre nego što je on trebao da ide, naš asistent je došao.

Rekla si mi koliko nisi volela tog asistenta u tom trenutku.

-Ti ne možeš da veruješ. Znači, meni je to bilo kao da je neko probio nož kroz moje srce. Ja sam plakala, plakala, plakala, plakala. Meni se čini da sam ja u trenutku to, kao da sam, ne prebolela, nego kao da sam prelomila. I onda je on s vremena na vreme išao u London da sređuje stan, da kako će mu biti i sve te stvari. I onda, eto, desilo se da je otišao, ali sada dolazi. Ja sam bila. Tako da, eto, Jevuz je sad otišao kod Jamala, on ima raspust, pa su otišli tamo i mi i otac, tako da, spojili su se, svi su zajedno sa tatom.

Foto: Instagram.com

A Mustafa živi u Londonu?

-On živi u Londonu.

Nikad se nisam pokajala što sam se razvela

A koliko tebi, eto, koliko je prošlo još od razvoda, i dalje se o tome priča? Je l' imaš ono nekad da kažeš: "Aman, ljudi, pa nisam jedina koja se udala i razvela" ili nekako to si stavila u neku određenu fioku i to je to? I uvek je ta priča?

-Pa razvod je najlakši na papiru. Mislim, to je neka stvar... i najlakši je u onom trenutku kada se to desi. Nikad se nisam pokajala što sam se razvela, i to je velika stvar. Jer je ljubavi nestalo. Ne mogu da kažem da je nestalo poštovanja, ali stvarno ljubavi je nestalo i mi smo se razišli kao prijatelji. Ali život donese neke različite situacije, pa se nekako umešaju i neki drugi ljudi, neke druge situacije, i onda stvari postanu onako malo komplikovanije, pa taj razvod dobije opet neki oblik koji nisi očekivao, recimo. Posebno kad su u pitanju deca. A to je ono na šta sam ja najosetljivija. Tako da, hvala Bogu, sad smo dobro. Sad smo. .. bilo je tih trenutaka kad ja nisam bila baš u nekoj komunikaciji sa svojim bivšim mužem, a meni je to bilo stvarno potrebno.

Da, rekla si mi prošle godine baš u intervjuu da se vi od razvoda nikada niste sreli. Da li se to promenilo?

-Ne, nismo se sreli. Sreli smo se dva puta na roditeljskom sastanku, ali sada super komuniciramo oko dece i sada je sve okej. Neke su se stvari ovako, onako. ..Emina, moram da te pitam, toliko se pisalo o tome, o tom skandalu koji se desio u njegovoj porodici, Mustafino i sa njegovom suprugom.

Da li si to ispratila i da li je to imalo uticaj na tvoj život i na život tvoje dece?

-Ne, to su neke stvari sa kojima ni on nema veze, stvarno, zaista. I to je baš bilo onako nešto o čemu se piše, o čemu se sad vode neki sudski procesi i tako dalje. Ja nisam toliko upućena u to, jer me to iskreno i ne zanima i nije moja stvar. Znam da on nema neke veze sa tim i da mi nemamo neke posledice što se tih stvari tiče.

Nisam ja mirna

A koja je najluđa stvar koju si ti uradila u životu?

- Mislim, ja sam inače onako, kako da kažem, nisam ja baš toliko mirna koliko izgledam. Ali sa godinama smo. .. Tiha voda, bre god. Pa svašta, brate. Mislim, ja za te neke pozitivno lude i lepe stvari mogu da uradim i za svoje prijatelje i za porodicu i za. sve mogu da uradim. Znači, sve možeš da očekuješ, ali sve ono što je stvarno lepo i zanimljivo. Da.

Autor: M.K.