AKTUELNO

Teškim olovnim koracima peo se stepenicama kojima se nije nazirao kraj. Za trenutak bi zastajao, uzimao vazduh. Bol u nogama cijepao je listove. Umor se uselio u tijelo. Koliko ću dugo moći ovako? Putovanje se odužilo. Mislio sam da gore sve funkcioniše besprekorno. Gdje je taj prokleti lift?! Je li to komfor o kome svi pričaju? Možda sam poranio?! Mrzim iščekivanje...

Bio sami strastveni vozač. Trenutak nepažnje me koštao života. Ipak, tu nije kraj... Svevišnji ima plan za mene. Pogleda ka vrhu. Čekao ga je težak put. Pokušavo je sabrati misli. Šta je prethodilo putovanju.

Dok su se točkovi automobila kotrljali, krv pišala na sve strane, posmatrao sam scenu sa strane. Otkud ja u lokvi krvi. Bilo mi je teško gledati kako se batrgam. Ipak, odluči sam ostati do kraja. Prisustvovao sam sopstvenoj sahrani. Ništa spektakularno. Koji stereotip. Niko se nije potrudio da ispoštuje bar jednu jebenu želju. Znali su da ne volim da mi cmizdre, drže glupe govorancije.

- Bio je dobar momak, pošten... iz poštene kuće - grcao je stric.

- Skrati, striko, ne palamudi. Ne smaraj taj narod- vikao sam ne bih li prekinuo agoniju. Koga još briga šta sam bio. Znaju da je ološ otišla. Mnogima je laknulo. Pojedini su i došli da se uvjere jesam li stvarno završio u drvenoj kutiji.

Natezali su se da zaplaču. Teško, oko nije htjelo da zasuzi. Naprazno su puvali u maramicu, simulirajući tugu. U svari, likovali su u sebi. Hm... koja ironija sudbine. Nisu ni slutili da ih posmatram. Pokušao sam im se obratatiti. Unosio sam im se u facu. Uzalud... nisu me primjećivali.

Da li je ovo stvarno kraj? Nisam ni slutio da će biti ovako.

Bio sam zvjerka. Ubijao sam nemilosrdno za lovu. Šta se sablažnjavate?! Posao kao i svaki drugi. To vam je kao kada krenete u lov. Doduše, u lovu nikada ne znate koju ćete zvjerku upucati. Ja sam imao sreće. Uvijek sam znao svoje mete. Bilo je nečeg đavolskog u tom samom činu likvidacije. U početku nije bilo lako. Ruka je drhtala. Noćima me tresla groznica. Satima sam stajao pod tušem ne bi li voda sprala talog. I tako, s vremenom me popusti osjećaj krivice. Krv mi posta gušća. Bahatost sjede na tron. Izbjegavao sam ljude... emociju sam zaobilazio u širokom luku. Šta će mi sva ta sranja!

Živio sam brzo. Nisam razmišljao. Čemu zamaranje moždanih ćelija. Imao sam dobru kondiciju. Zašto onda osjećam ovoliki umor...

- Hajde, junačino! Šta se vucaš kao prebijena mačka? Još malo i zatvaramo- odzvanjao je glas sa vrha stepeništa.

Na vrhu je stajao stražar. Gledao je radoznalo, ispitivački.

-Jesi li ti božji izaslanik? Šta radiš ovdje?

-Batali se priče čeka te šef- grubo odbrusi nabildovani tip.

Kako čudan naziv za svevišnjeg. Ipak, očekivao sam veće poštovanje.

Kako čudan naziv za svevišnjeg. Ipak, očekivao sam veće poštovanje.

U crvenoj fotelji sjedio je čovjek obučen u bijelo. Pušio je tompus. U pozadini je pjevao Bob Marli. Gledao je netremice. Podrugljivo se smješkao.

- Stigao si konačno. Kako si putovao? Je li bilo poteškoća? Nepristupačan je ovaj teren... stepenice umaraju.

- Ja sam Sreten. Nisam očekivao ovakav doček. U stvari, nisam ništa planirao. Umara ova visina.

- Hm... voliš li Marlija?!- prekide ga šef. Ja ga obožavam. Hoćeš šampanjac? Tompus?!

Sretenu ne bi ništa jasno. Klimnu glavom kao da hoće sve.

- Šef mahnu rukom. Tri polugole crkinje izletješe ispred njega. Dade im znak da ugoste pridošlicu koji ih je gledao kao iz tuđe glave. Počeše uvijati vitka tijela na zvuke muzike.

Ne, ne... ovo je san. Nemoguće je sve to. Dim iz tompusa udari mu u glavu. Kakv je ovo miris. Neka kvalitetna “vutra”. Šef puši travu. Da li je moguće?!

Šef kao da osjeti čuđenje na Sretenovom licu. Uputi mu zagonetan pogled.

- Idem u bazen. Neka te djevojke povedu u sobu da se malo osvježiš. Razgovor ćemo nastaviti kasnije.

Željka Mirković: MRGUD

- Ali, meni ništa nije jasno- zapjeni Sreten.

- Šta ti je nejasno? Nisam ispunio tvoja očekivanja?!

Sreten ga pogleda u čudu. Gledao je krupnog muškaraca sa izvajanim tijelom. „Ubijao“ se vježbajući u teretani. Otkud teretana u rajskom vrtu? Gdje su pašnjaci? Milion pitanja preplavi mu um.

- Koji je ovo krug? – zapita skeptično.

- Upao si u međuprostor. Ne opterećuj se krugovima.

- Ko si ti? Zašto se osjećam nedovršeno?

- Ja sam šef. Meni su svi podređeni. Igraj se ako želiš.

- Ti ovo nazivaš igrom! Sa kim se ti igraš? Znaš li ti ko sam ja?

- Ha... ha- zacenu se nabildovani. Pripali drugi tompus.

- Ma, šta pričaš? Ko si ti?

Sreten se zamisli... Ko sam ja? Gnjida, propalica... Htjede da krene nazad. Kasno. Kapija je bila zamandaljena.

- Vodite me svevišnjem! Moram da razgovara sa njim!- derao se iz mozga.

- Svevišnji je otišao na odmor. Biće dugo odsutan. Ja ga mijenjam. Reci šta te tišti, umijem da slušam- smireno mu se obrati šef.

Sreten odmahnu rukom. Zamorno mu bi da objašnjava. Uzalud, koji paradoks.

Čovjek u bijelom gledao ga je sa dozom gađenja... odvrnu do daske Marlijevu pjesmu " Bad boys".

Sretenu se zamnata od dima koji je u naletima stizao. Visoki decibeli počeše mu cijepati bubne opne. Suvo grlo tražilo je tečnost. Savlada ga nemoć i umor. Stropošta se niz crvenu fotelju. Na šefov mig polugole plesačice odnesoše mladića.

Život je nepredvidiv. Paradoks vreba iz svakog ugla. Zato pazi da te ne smori put ka vrhu. Mnogi su odustali... a da nisu ni probali biti drugačiji. Probaj, možda ti se posreći!

#Šef

'