Mrgud se nije uklapao u sredinu. Dobar dio dana provodio bi izlovan od svih. Čupava glava rijetko se smijala. Škripao bi zbima, nervozno batrgao nogama. Čvrsto stezao igračku u ruci. Bio je to plišani medvjed. U trenucima bijesa znao bi ga nervozno tresnuti o zid. Šutirao bi ga nogama do iznemoglosti. Ipak, znao je zaiskriti i nježnošću. Pred spavanje dječakova ruka uvijek je grabila plišanog druga. Privijala ga je na grudi. U trenucima nesanice tiho je čavrljao sa pliškom. Pričao mu je svoje nestašluke, ali i otkrivao tajne. Plišani ga je pomno slušao.

- Kako to da igračka može da govori? - zapita Vasilije, koji je gutao djedovu priču.

- A, ti ne pričaš sa tvojim olovnim vojnicima?! Ne izdaješ im naredbe?! - ljutito ga prekide djed.

- Pričam, ali to je drugo. Ja sam komandir. Vojnici moraju slušati moja naređenja - zbunjeno se pravdao dječak. - Nastavi sa pričom. Šta je bilo sa dječakom? Zašto je bio tužan?

Djed bolno uzdahnu. Preplavi ga tuga. Prošlost zarža. Pokaza velike očnjake. Oštri zubi bjehu spremni da se zariju u mesište. Starac se brzo pribra i nastavi ispod glasa.

- Majka ga je ostavila u sirotištu. Niko ga nikada nije potražio. Bio je neželjen ili je bar tako izgledalo. Poseban, nabustit. Pravi kavgažija, buntovnik. Nije mario za naredbe strogih vaspitača. Djecu je grizao za obraze, čupao za kosu. No, bez obzira na to slijepo su ga slušali. Mrgud je ljut, tiho su šaputali. Namrgođeni bi satima znao ležati u položaju fetusa. Stalno bi ga proganjao isti san. Žena u cvijeću sa raširenim rukama. Trčao joj je u zagrljaj. Taman kada se činilo da će se stopiti u jedno, magija je prestajala. Budio se ljut. Nakon toga u ophođenju prema drugoj djeci bio je grub. Gurao ih je, čupao, unosio im se u facu. Plišanog je ignorisao danima. Stavljao ga ispod jastuka. U trenucima mržnje prema cijelom svijetu društvo mu je pravila Jana. Pjegava djevojčica sa narandžastom kosom, prijatelj za ćutanje. Satima je znao držati za ruku i gledati u plafon. Iako je bila brbljivica, znala je kada treba zavezati usta u čvor. U toj tišini koja je parala uši zakleli su se da će uvijek biti zajedno.

- Ako neko ode, on je izdajnik. Kukavica! - ponavljala je Jana.

Jednog kišnog sumornog dana dođoše neki ljudi i odvedoše Janu. Za Iliju vrijeme stade. Život u sirotištu posta mu noćna mora. Sa kim će sada da ćuti? Kome će ostavljati čokoladice ispod jastuka?

- Djede, zašto su odveli Janu?

- Sine, život je ponekad okrutan. Po Janu je došla majka.

- Da li je Jana bila srećna kada ju je vidjela? Šta je bilo sa Ilijom? - grcao je Viktor.

- Smiri se, čedo. Susret sa majkom i Janom bio je dirljiv. Dugo su se grlile i plakale u hodniku. Ipak, rastanak sa prijateljom bio je težak. Jecali su u glas. Stiskali ručice.

- Ja sam kukavica! Prekršila sam obećanje - ponavljala je Jana.

- Nisi, tako je moralo biti – tješio ju je Ilija. Nemoj me zaboraviti. Znaš gdje me možeš naći... potraži me.

- Hoću, obećavam! Doći ću! Hoćeš li me čekati?

- Čekaću! Nemoj da to bude dugo! Ne zaboravi na obećanje! Evo ti plišanog da te čuva – gurnu joj u ruke igračku.

Tu glas djedu zadrhta. Brada se poče nekontrolisano tresti. Niz lice potekoše potoci suza.

- Plačeš?! Nemoj, biće sve u redu. Evo, daj mi ruku – bolećivo je Viktor stezao suvu djedovu ruku.

- Je li prošao bol? Šta je bilo sa Ilijom? Da li je Jana došla po njega?

Ilija kao Ilija. Postao je nesnošljiv. Danima je bio u kazni. Jana se nikada nije pojavila.

Shvatio je da su im se životni putevi mimoišli. Ipak, nikada nije prestao da se nada da će jednoga dana sresti malu brbljivicu. O majci nije želio da priča. San u polju cvijeća nikad ga nije napustio.

- Da li si ti poznavao Iliju? Jeste li bili prijatelji?

Starac se zamisli. Pogled mu odluta u daljinu. U oku zaiskri suza.

- Ne, sine, nisam poznavao Iliju. To je samo priča. Negdje sam pročitao... ko će ga znati gdje.

Dječak čvrsto zagrli starca. Glavu mu spusti na grudi. Starac obgrli rukama čupavu glavu. Zatvori oči. Niz tijelo mu prođe jeza.

Teško je izmaći čeljustima prošlosti. Uvijek smo spremni da joj doskočimo nekom sporednom ulogom. Gledajući sa strane, lakše podnosimo njene ujede, ili nam se to samo čini.