AKTUELNO

Stokholmski sindrom definiše se kao naizgled teško shvatljiva pojava zbližavanja, razvijanja određenih osećanja, pa čak i specifičnog oblika ljubavi između žrtve i agresora. Termin je uveo švedski kriminolog i psihijatar Nils Bejerot, nakon neuspele pljačke banke 1973. godine u gradu po kojem je pojava dobila ime.

Na današnji dan pljačkaš banke je 1973. godine u Stokholmu uzeo četvoro ljudi za taoce. Tokom šest dramatičnih dana između pljačkaša i zarobljenika razvilo se prijateljstvo koje je kasnije opisano i analizirano kao "Stokholmski sindrom".

23. avgusta 1973. godine odbegli osuđenik Jan-Erik Olson koji je bio iskusan obijač sefova, je sa napunjenom automatskom puškom opljačkao jednu stokholmsku banku. On je zahtevao novac, kola i oslobođenje osuđenih prijatelja u zamenu za oslobođenje talaca.

Svaki njegov zahtev je ostvaren za nekoliko sati, ali vlasti nisu dozvolile Olsonov odlazak sa taocima pod kontolom.

Zbog toga je držao taoce danima, a tokom tog perioda između njih se razvila čudna veza. Olson je taocima dozvolio određene slobode tokom zatočeništva, a od njih je zauzvrato očekivao da budu zavalni i da se ne žale.

Osim ovog slučaja pljačke banke u Stokholmu, još jedan poznat slučaj se često povezuje sa Stokholmskim sindromom - slučaj naslednic Pati Herst koju je zarobila levičarska revolucionarna organizacije Oslobodilačka armija Simbioza.

Nakon 130 sati ove talačke krize stokholmska policija odlučila je da u sef upumpa suzavac, a otmičar se predao. Na iznenađenje policije i medija četvoro preostalih talaca su odbili da izađu. Na kraju su zarobljenici uhapšeni nakon što su se dogovorili da neće pretrpeti nikakvu policijsku silu.

Ovaj fenomen psihijatri i kriminolozi objašnjavaju urođenom potrebom razvijanja specifičnog mehanizma preživljavanja u uslovima egzistencijalne ugroženosti.

Osim kod talačkih situacija, primeri sindroma pojavljuju se u praksi i u slučajevima porodičnog nasilja, incesta, ratnih zločina, koncentracionih logora ili sekti.

Žrtva stvara neprirodni odnos savezništva sa zločincem, istovremeno ulazeći u sukob sa onima koji pružaju pomoć, kao što je policija ili stručne službe.

Primećena je takođe i specifična korelacija između vremena provedenog u zatočeništvu i ispoljenog zbližavanja. Što je ovaj period bio duži, to je kod žrtava kod kojih je registrovan Stokholmski sindrom bila izraženija “ljubav” prema njihovim otmičarima.

Zbližavanju otmičara i njihovih žrtava doprinosi vreme provedeno u takvoj situaciji: što više vremena protekne, veća je mogućnost stvaranja stokholmskog sindroma, a s tim i manja verovatnoća povređivanja talaca.

Stokholmski sindrom ne nastaje u situacijama kada su taoci izolovani, kada nemaju kontakt sa otmičarima, ili kada ima nasilničkog ponašanja od strane otmičara prema taocima ili drugim licima.

Sve do otmice iz 1973. delovalo je nezamislivo da postoje žrtve koje koje bi mogle zavoleti sopstvene zlotvore. Do pojave konkretnog dokaza o suprotnom, neprirodnost takvog odnosa bila je dovoljna da čak i stručnjake drži u uverenju da se pojedinci ponašaju prirodno i u najtežim situacijama.

Foto: Printscreen YouTube/GeWe

Moglo bi se stoga pretpostaviti da bi se u pogodnim društveno-istorijskim okolnostima ipak mogao pojaviti i kolektivitet kod kojeg bi se, suprotno prirodi, grupnoj etici i kulturi, razvili opisani simptomi.

Situacije ozbiljnijeg manjka svesnih, hrabrih, razumnih i ponosnih pripadnika grupe, mogle bi pogodovati ovakvom scenariju.

Jedno je sigurno - kako na planu individue, tako još i na planu kolektiva Stokholmski sindrom predstavlja ozbiljan psiho-socijalni poremećaj.

Jer jednom uspostavljen, on teško isčezava, iziskuje dug period rada sa žrtvom i veliko strpljenje.

Zbog toga je, kao i u ostalim oblastima medicine, posebnu pažnju potrebno posvetiti prevenciji. A ona se, i u ovom slučaju, prevashodno ogleda u prepoznavanju simptoma i otklanjanju uslova koji pogoduju razvijanju kasnijeg, teško otklonjivog stanja hronične opčinjenosti agresorom.

Lima sindrom

Suprotna situacija od Stokholmskog sindroma, kada otmičari razvijaju simpatije prema svojim taocima, nazvana je Lima sindrom, po talačkoj krizi u japanskoj ambasadi u Limi, koja je počela 17. decembra 1996. godine. Pripadnici peruanskog levičarskog gerilskog pokreta Tupak Amaru zauzeli su japansku ambasadu i uzeli za taoce stotine ljudi koji su prisustvovali zabavi japanskog ambasadora. Oni su zapretili da će ubiti svih 490 talaca ako vlasti Perua ne oslobode iz zatvora 300 pripadnika njihovog pokreta. Međutim, nakon nekoliko dana otmičari su oslobodili većinu talaca, usled simpatija prema njima.

#Psihijatar

#Stokholm

#Taoci

#pljačka

#psihologija

'