Ćirilica je slovensko pismo nastalo krajem devetog veka u današnjoj Bugarskoj.
Ime je dobila po Ćirilu, jednom od solunske braće koji su širili hrišćanstvo među Slovenima. Smatra se da je ćirilicu stvorio Kliment Ohridski, jedan od učenika Ćirila i Metodija. Postoje neki istraživači koji tvrde da je njen tvorac Konstantin Preslavski, odnosno car Simeon Veliki.
Ćirilica je stvorena po ugledu na grčko ustavno pismo. Iz ovog pisma su uzeti i znaci, a za glasove kojih nije bilo u grčkom jeziku načinjene su grafeme po ugledu na grčka i glagoljska slova.
Kao jednostavnije pismo od glagoljice, koja je starija po postanku, ćirilica je potiskivala glagoljicu i ustaljivala se u Bugarskoj, Srbiji, Makedoniji, Rusiji.
Najstariji sačuvani pisani spomenici na ćirilici su Bugarski natpis iz 943. godine pronađen u Dobrudži, u Rumuniji, i Samuilov natpis iz 993. godine pronađen u selu Germanu kod Prespanskog jezera u Makedoniji.
Srpski ćirilički spomenici su Miroslavljevo jevanđelje s kraja 12. veka, Vukanovo jevanđelje starca Simeona iz prve decenije 13. veka i Pismo Stefana Nemanje Hilandaru iz 1198. godine.
Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864) izvršio je reformu srpske ćirilice početkom 19. veka. U izbacivanju poluglasnika i uvođenju grafema Nj i Lj Vuk je nastavio reforme koje je započeo Sava Mrkalj. Vukova fonetska azbuka (naziv prema nazivu slova: A - az, B - buki) sa 30 grafema zvanično je prihvaćena 1868. godine. Danas je službeno pismo u Srbiji.
Prva srpska ćirilična knjiga je Oktoih, osmoglasnik (tekstovi za liturgijsko pojanje u osam glasova u pravoslavnoj crkvi). To je prva ćirilicom štampana knjiga objavljena 1491. godine u Krakovu. Jeromonah Makarije štampao je Oktoih 1494. godine u štampariji Crnojevića na Cetinju. Ove knjige su inkunabule, naziv za sve knjige štampane do 1500. godine.