AKTUELNO

Despota Lazića (12) iz Bajine Bašte više nema na ovom svetu, ali živeće u sećanjima svih kojima je ostao u srcu. I svi do jednog koji ga pamte uvek će priču o njemu počinjati rečima koje ga najbolje opisuju - hrabro, pametno i napaćeno dete.

Na primer, Marina Petronijević, Despotova učiteljica. Dečak leptir zbog teške bolesti kože, usled koje je trpeo jake bolove, nije mogao da prati nastavu u školi. Zato mu je Marina dolazila kući i držala nastavu, predavala gradivo od 1. do 5. razreda.

- Nije bilo mnogo lepih trenutaka, uvek su ta naša druženja, kao i ceo njegov život bila mučna i bolna. Uvek je govorio "šta će meni škola, učenje", jer je bio svestan da neće dugo živeti. Bio je preozbiljno dete za svoje godine. Muka ga je naterala da sazri pre vremena. Uvek sam ga bodrila da misli pozitivno, da će ozdraviti, završiti školu, zaposliti se - pričala nam je o svom đaku, dan posle njegove sahrane, učiteljica iz Bajine Bašte.

Junačka borba za život

Despot je nastavu mogao da prati onoliko koliko mu je bolest dozvoljavala. Ni sama ne zna koliko puta je morala da prekine čas jer se dečak žalio na bolove i da uplakana ode kući jer nije mogla da mu pomogne.

- Trudila sam se kako znam i umem da mu ulepšam te sate koje smo zajedno provodili. Uz njegove probleme videla sam i očajničku, ali junačku borbu cele porodice Lazić da Despotu bude bolje. Teško mu je padalo kada je morao da obuče neko toplije odelo, nešto sa dugim rukavima, jer to je iritiralo njegovu kožu i zadavalo bolove - priča Marina Petronijević.

Neretko ga je vodila u školu, u njegovo odeljenje, želela da barem neko vreme provede sa drugovima iz razreda i prati nastavu. Uspela je par puta, ali samo na kratko. Bol mu nije dao da ostane duže. Drugovi su dolazili da ga obiđu i to mu je prijalo.

Foto: Printscreen Facebook/Despot Lazić - Dečak

Odličan đak uprkos svemu

Despot je, priča učiteljica, celokupno gradivo znao za visoku ocenu. Engleski je znao odlično. Svaka pohvala mu je prijala, a voleo je da se pohvali kada nešto dobro uradi. Kad smogne snage učestvovao je i na školskim priredbama i uvek je bio nagrađen najjačim aplauzom.

- Jednom je trebalo da piše sastav na temu šta bi voleo da bude kada poraste. Pisao je da bi samo voleo da bude zdrav kao svi njegovi vršnjaci i da mu ništa drugo ne treba - seća se učiteljica.

Kada ga je bolest počela totalno savlađivati bio je svestan šta ga čeka. I hrabro je prihvatio smrt koja je dolazila. Otišao je hrabro.

- Letos, jednom kada sam išla da ga obiđem, insistirao je da se fotografišemo. Govorila sam mu da nisam sredila frizuru, da ima vremena za fotografije, ali on je insistirao na zajedničkoj slici. Nisam mogla da ga odbijem. Da li je predosećao da više prilike za slikanje neće biti, nikada neću saznati, - priča kroz suze Despotova učiteljica.

"Imao je pamet odraslog čoveka"

Od petka suze ne može da obuzda ni Mirka Vilotijević, prva komšinica Lazića. Despota je ispratila kad je krenuo u Beograd, na lečenje sa kog se nije vratio. Ona ga je i prihvatila na ruke kada ga je majka Sofija donela iz porodilišta.

- Uzela sam u ruke bebu koja je zbog rana bila u zavojima. Od toga dana, pa sve dok ga nisu odvezli u Beograd trajala je nadljuska borba majke Sofije i oca Aleksandra protiv nedaća koje su pratile njihovog sina od rođenja. Ko nije sa njima proveo dan ne može da shvati na kakvim su mukama bili. I danju i noću. Borio se i Despot, duša dobra i prepametna. Imao je pamet odraslog čoveka. Koliko puta, ni sama ne znam, sam mu donosila moj telefon čije funkcije sam poremetila. Onim njegovim krivim, deformiranim rukicama, prstima sraslim jedan za drugi, baratao je po dirkama i objašnjavao šta i kako - seća se Mirka.

U zadnje vreme, kaže, kad je dolazila kod Lazića, često je čula Despota kako moli roditelje da ga ne teraju da jede i da ga puste da ode.

- Govorio je da želi da se odmori, da ne može više da trpi bolove - kaže prva komšinica Lazića.

"Sve me podseća na njega"

Reku suza za Despotom isplakao je i njegov najbolji drug i komšija Luka Đokić.

- Sve me podseća na njega. Kad izađem na ulicu i vidim umrlicu mnogo mi je teško, plačem. Bilo gde da stanem, svi pričaju o Despotu i žale ga. On je bio mnogo dobar, ali se puno mučio. Stariji me teše da je njemu sada bolje, da ga ništa ne boli, ali meni je žao što ga više nema, što se nikada više nećemo družiti - kaže Luka.

A i to što su se igrali, napominje, bilo je u Despotovoj kući.

- Veoma retko smo izlazili napolje jer on nije mogao zbog bolova. Kad god me je zvao da dođem kod njega, ja sam odmah odlazio jer sam želeo da budem sa njim. Svaki dan smo se dopisivali. Bio je vedar i spreman za šalu sve do pre mesec dana kada se odjednom uozbiljio. Poslednji put kada sam došao kod njega da ga vidim otac i majka su ga spremali da krene u bolnicu - ispričao je najbolji drug dečaka leptira iz Bajine Bašte.

Opaka bolest bez leka

Despot je od rođenja bolovao od bulozne epidermolize, teške, retke i neizlečive bolesti kože kod nas znane kao "deca leptiri". Po tom zlu koje ga je pratilo celog kratkog života svi su ga znali kao dečaka leptira.

Bolest kože izazvala je slabljenje dečakovog srca zbog čega je danima bio bez svesti. Dva puta su u petak lekari reanimirali Despota, treći put kad mu je srce stalo nije bilo pomoći.

#Bolest

'